Poluvodiči su postali najvažniji strateški resurs suvremenog svijeta. Bez njih je nezamisliva proizvodnja bilo kojeg modernog uređaja, od kontrolnih jedinica u automobilima i alatnih strojeva do telekomunikacijskih sustava. Tehnološko rivalstvo između Sjedinjenih Država i Kine dovelo je do opsežnih zabrana izvoza najnaprednijih litografskih sustava i procesora, pokrenuvši globalnu utrku u kojoj svaka ekonomska velesila nastoji izgraditi vlastiti, zatvoreni proizvodni lanac.

Kroz masivne programe državnih subvencija, poput američkog CHIPS Act-a (52,7 milijardi dolara) i Europskog akta o čipovima, zapadne ekonomije pokušavaju vratiti proizvodnju na domaće tlo. No industrijska realnost pokazuje da se ekosustav koji se desetljećima razvijao na Tajvanu i u Južnoj Koreji ne može jednostavno preslikati novcem. Europski revizorski sud procjenjuje da će udio EU-a u svjetskoj proizvodnji čipova 2030. iznositi tek 11,7 posto umjesto ciljanih 20 posto, a Intel je odustao od velike tvornice u Magdeburgu. Izgradnja novih tvornica na Zapadu suočava se s kašnjenjima, nedostatkom visokoobrazovanih inženjera i višim troškovima rada. Ukupni trošak tvornice u SAD-u kroz deset godina 25 do 50 posto je viši nego u Aziji, zbog čega su čipovi proizvedeni u Europi i SAD-u skuplji od azijskih: TSMC za čipove iz Arizone naplaćuje 5 do 20 posto više nego za one s Tajvana.
Tehnološki suverenitet nosi visoku cijenu koja se na kraju uvijek prelijeva na krajnjeg kupca. Umjesto globalno integriranog i troškovno optimiziranog tržišta, ulazimo u eru fragmentiranih i znatno skupljih komponenti. Proizvodne kompanije moraju prilagoditi svoj razvoj: modularni inženjering, korištenje standardiziranih čipova koje je moguće nabaviti iz više izvora i smanjenje ovisnosti o jednoj tehnološkoj platformi postaju nužni alati upravljanja operativnim rizikom.