Globalna trgovina provela je tri desetljeća optimizirajući opskrbne lance prema načelu minimalnih zaliha i maksimalne brzine. Geopolitičke napetosti, carinski ratovi i pomorske blokade naglo su razotkrili visoku ranjivost takvog modela.

Poslovna paradigma “Just-in-Time” danas ubrzano ustupa mjesto strategiji “Just-in-Case” – stvaranju strateških zaliha i diverzifikaciji dobavljača. Nearshoring i preseljenje proizvodnje u partnerske zemlje (friendshoring) postali su nužnost industrijske otpornosti. Međutim, sigurnost nosi svoju cijenu koja se izravno odražava na profitabilnost. Povećanje zaliha veže radni kapital, dok proizvodnja na bližim lokacijama redovito podrazumijeva znatno više troškove rada.
Stabilnost opskrbe prestala je biti podrazumijevana kategorija i postala je fiksna stavka u konačnoj cijeni svakog proizvoda. Kompanije koje ne izgrade fleksibilne alternative platit će višestruku cijenu pri prvom idućem zastoju.