Europsko gospodarstvo suočava se s neumoljivom demografskom stvarnošću. Odlazak najiskusnijih generacija u mirovinu stvara trajan strukturni manjak radne snage koji se više ne može premostiti uobičajenim migracijskim mjerama.
Pritisak na rast plaća postao je autonoman i često nepovezan sa stvarnim rastom produktivnosti, što izravno ugrožava konkurentnost europskih tvrtki. U takvom okruženju, klasična robotska automatizacija fizičkog rada više nije dovoljna. Glavna uska grla postala su kognitivna i operativna. Gubitak neprocjenjivog inženjerskog znanja koje odlazi s radnicima u mirovinu, složeno upravljanje lancima opskrbe i spora kontrola procesa. Stvarni skok produktivnosti ne postiže se generičkim korištenjem softvera za pisanje e-mailova, nego dubokom integracijom umjetne inteligencije u operativne procese. Primjena računalnog vida za trenutno uočavanje pogrešaka na linijama, prediktivno održavanje strojeva prije nego što dođe do zastoja te uvođenje autonomnih AI agenata za nabavu i logistiku pretvaraju svakog preostalog radnika u supervizora visokoefikasnog sustava.
Inženjer ili operater danas uz pomoć pametnih alata može nadzirati i upravljati trostruko većim volumenom proizvodnje. U eri u kojoj jeftin rad više ne postoji, opstanak industrije ovisi isključivo o sposobnosti da se manjak radnih ruku nadoknadi eksponencijalnim rastom vrijednosti stvorene u jednom odrađenom satu.