Rat koji je krajem veljače izbio između SAD-a i Izraela s jedne te Irana s druge strane pretvorio je najosjetljiviju točku međunarodne trgovine, Hormuški tjesnac, iz teorijskog rizika u stvarnu prepreku. Kroz taj uski morski prolaz u mirnim je vremenima prolazila oko petina svjetske potrošnje sirove nafte i petina svjetske trgovine ukapljenim prirodnim plinom (LNG). Plovidba je od tada višekratno prekidana, a napadi na brodove ne prestaju. Samo u prvoj polovici listopada zabilježeno ih je najmanje 28. Premije za ratni rizik kod brodskih osiguravatelja porasle su s 0,15–0,25 % na 6–10 % vrijednosti broda po jednom prolasku, što izravno podiže cijenu svake isporučene sirovine.
Tržišta energenata taj su šok već ugradila u cijene. Nafta Brent drži se oko 110 dolara po barelu, nakon ratnog vrhunca od 126 dolara, dok je prije rata stajala na 67–73 dolara. Dnevna vozarina za velike tankere (VLCC) skočila je s oko 100.000 dolara na 0,8–1,4 milijuna dolara. Europska terminska cijena plina (TTF) dosegnula je 100 eura po MWh, najvišu razinu od 2022. godine, jer je Europa ostala bez dijela katarskog LNG-a, a u zimu ulazi s povijesno niskim zalihama. Dok Sjedinjene Države kao neto izvoznik nafte i naftnih derivata posjeduju strateški energetski štit, europska i regionalna prerađivačka industrija ostaju izravno izložene svakom poremećaju toka iz Zaljeva, što ponovno stvara pritisak na troškovnu inflaciju i pad industrijskih marži.
Čak i ako pregovori koji su u tijeku donesu smirivanje, prava pouka za poslovanje leži u razumijevanju da globalna energetska stabilnost nije zajamčeno stanje, nego krhki geopolitički kompromis. Tvrtke koje temelje svoje projekcije na prividno mirnim cijenama energenata bez aktivnih mehanizama zaštite i energetske diverzifikacije preuzimaju nekontrolirani rizik. Otpornost poslovanja ne mjeri se time koliko jeftino možete nabaviti energent u miru, nego koliko dugo vaš operativni sustav može izdržati kada se plovni putovi zatvore.