Napadi jemenskih Huta u tjesnacu Bab-el-Mandeb i Crvenom moru gotovo su tri godine prekidali najkraći plovni put između Azije i Europe kroz Sueski kanal. Brodarske kompanije bile su prisiljene preusmjeriti stotine kontejnerskih brodova oko Rta dobre nade na jugu afričkog kontinenta. Od ljeta 2026. veliki prijevoznici (Maersk i Hapag-Lloyd, CMA CGM, a potom i MSC) postupno vraćaju linije u Sueski kanal. Ipak, kroz njega zasad prolazi tek nešto više od polovice kontejnerskog kapaciteta s kraja 2023., a potpuni povratak očekuje se tek početkom 2027. Ono što se smatralo privremenim zaobilaskom razotkrilo je koliko je ta ruta ranjiva, a račun za tu ranjivost ostaje kao skriveni porez na europski uvoz i izvoz.

Plovidba oko Afrike produžuje tranzitno vrijeme za 10 do 14 dana u svakom smjeru, uz drastično veću potrošnju skupog brodskog goriva. Ni povratak u Suez ne vraća stare cijene. Prema Drewryjevu indeksu, vozarina za standardni kontejner od 40 stopa iz Šangaja krajem listopada 2026. iznosi oko 3.700 dolara do Rotterdama i 4.150 dolara do Genove, otprilike dva i pol puta više nego prije krize. Vozarine visoko drže skupo gorivo zbog krize oko Hormuškog tjesnaca, europski sustav trgovanja emisijama, koji od 2026. u potpunosti obuhvaća pomorski prijevoz, i premije za rizik. No stvarni udarac za poduzeća nije samo cijena prijevoza. Svaki dodatni tjedan na moru veže golema obrtna sredstva u robi koja putuje, stvarajući nestašice sirovina i nepredvidivost u skladištima.
Trošak nesigurne geografije postao je trajna kalkulativna stavka. Ruta koja se vraća može se jednako brzo ponovno zatvoriti. Vrijeme kada se oceanska logistika uzimala zdravo za gotovo kao jeftin i pouzdan mehanizam globalizacije nepovratno je završilo. Poslovni subjekti koji žele očuvati marže moraju prestati kalkulirati na temelju najniže nabavne cijene na drugom kraju svijeta i početi računati stvarnu cijenu isporuke na vlastita vrata (landed cost). Skraćivanje opskrbnih linija i regionalna nabava više nisu izbor, nego preduvjet solventnosti.