Kada financijski mjehuri puknu, države i središnje banke
redovito posežu za istim obrascem. Tiskanjem novca, spuštanjem kamata i
gomilanjem duga. Japan već desetljećima pokazuje granice takvog pristupa. Kroz
neprekidne pakete kvantitativnog popuštanja i fiskalnih poticaja, javni dug
Japana narastao je na rekordne razine. No umjesto zdravog i samoodrživog rasta,
stvoreno je gospodarstvo ovisno o stalnoj podršci i umjetno održavanim cijenama
imovine. Što su monetarne vlasti snažnije pokušavale potaknuti aktivnost, to je
realni ekonomski sustav slabije reagirao. Sprječavanje prirodnog pada cijena i
čišćenja tržišta samo je odgodilo prilagodbu i stvorilo dugoročnu stagnaciju.
Svaki pokušaj da se duboki strukturni problemi trajno riješe novim dugom prije
ili kasnije suočava se s realnošću. Održiv napredak ne stvara se monetarnom
ekspanzijom, već stvarnom produktivnošću i dodanom vrijednošću.