Tranzicija prema elektrifikaciji i novim tehnologijama stvorila je novu vrstu industrijske ovisnosti. Umjesto nafte i plina, ključne geopolitičke poluge postale su nalazišta litija, nikla, kobalta i kapaciteti za preradu rijetkih zemljanih metala.
Koncentracija prerade tih sirovina u rukama malog broja zemalja pretvorila je dobavne lance u instrument vanjske politike. Nekadašnja otvorena globalna trgovina ubrzano se zamjenjuje izvoznim kvotama, carinskim tarifama i protekcionističkim mjerama. Industrijska poduzeća suočavaju se sa stalnim rizikom da strateška sirovina postane nedostupna ili višestruko skuplja preko noći.
Pouzdanost opskrbe i kontrola dobavnog pravca danas su postali važniji od najniže burzovne cijene. Geopolitički rizik više se ne može promatrati kao vanredna okolnost, već kao stalni parametar svakog poslovnog modela.