Poduzetnici često upadaju u zabludu da su apsolutni vlasnici svega što su njihove tvrtke stvorile. Međutim, zreliji pogled na poslovanje promatra ulogu osnivača prije svega kao upravitelja resursima koji su mu privremeno povjereni.
Kapital, tehnologija i radna mjesta nisu puko privatno vlasništvo namijenjeno zadovoljavanju ega nego sredstvo služenja široj zajednici. Kada poduzetnik shvati da je samo skrbnik, njegov se odnos prema riziku i zaposlenicima radikalno mijenja. Profit tada prestaje biti jedina mjera vrijednosti i postaje nužan preduvjet stabilnosti i dugoročne održivosti sustava.
Donošenje odluka više se ne vodi trenutnom pohlepom nego sviješću o tome što ostavljamo generacijama koje dolaze. Posao građen na takvoj odgovornosti ne stvara spaljenu zemlju, već trajnu društvenu vrijednost.