Privatni kapital nema nacionalnu pripadnost. On se nepogrešivo kreće prema okruženjima koja nude najbolji omjer troškova, sigurnosti i prinosa. Posljednjih godina svjedočimo ubrzanoj arbitraži kapitala unutar koje se industrijske investicije povlače iz prezasićenih i reguliranih regija.
Područja koja nude pouzdane energetske izvore, fleksibilnija radna pravila i razumnu poreznu politiku postaju nova industrijska središta. Srednja i istočna Europa, uz određene regije Sjeverne Amerike, profitiraju na odljevu kapitala iz tradicionalnih industrijskih velesila. Odlazak tvornica nije izraz hira, nego matematičke nužnosti za očuvanje globalne konkurentnosti.
Kada država preoptereti proizvodnju nametima, kapital jednostavno pronalazi alternativu preko granice. Zemlje koje to prepoznaju privući će proizvodnju budućnosti, dok će ostale ostati s praznim halama.